Najsvjetliji lik Crkve u Hrvata !
PRIJE OSUDE PASTIR, U OSUDI HEROJ, PRIJE SMRTI MUČENIK, U SMRTI SVETAC – NAŠ ALOJZIJE VIKTOR STEPINAC
Dušan Žanko, književnik
Rodio se malen, a kroz svoj život veliki križ je nosio. Strpljivo, žarko i s ljubavlju. Hrabro je za Isusom koračao, proživljavajući svoj Gecemanij, Gabathu i Golgotu. A kad pade, golem grob mu zapade! Onaj u zagrebačkoj Katedrali, grob koji se ne mimoilazi – kad se u Zagreb dolazi.
Budimo zahvalni Božjoj providnosti, koja nam je darovala Kardinala Stepinca, svjedoka vjernosti Bogu i Crkvi, mučenika ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Budimo zahvalni i Kardinalu, koji se je potpuno darovao Bogu, a time i svome hrvatskome narodu i cijeloj Crkvi Božjoj.
-
Djetinjstvo i mladost
Rođen je za ovaj svijet u mjestu Brezarić – župa Krašić – 8. svibnja 1898. godine kao peto dijete, od oca Josipa i majke Barbare r. Penić, koji su u svome braku imali osmero djece.
Već idući dan, kršten je u Župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Krašiću imenom: Alojzije Viktor.
Godine 1907. obitelj se seli iz Brezarića u Krašić gdje je njegov otac kupio kuću.
Unatoč teškom radu na zemlji, kod Stepinčevih je dan redovito završavao molitvom krunice, a majka Barbara je u srcu priželjkivala i molila se da njezin Lojzek postane svećenik što i ne čudi jer je bio vedar i talentiran dječak, dobar đak u školi i ministrant u crkvi.
Kako je zadruga Stepinac bila za ono vrijeme imućnija i pripadala je naprednijim seljačkim obiteljima, djeca su slana na školovanje u Zagreb. Tako je i Alojzije nakon završene pučke škole u Krašiću, postao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija gdje je pohađao gornjogradsku klasičnu gimnaziju.
Maturirao je 1916 godine, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. U bitkama na rijeci Piavi, 1918. godine pada u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac uspijeva osloboditi.
Nakon školovanja, službe u vojsci, zarobljavanja, a zatim povratka u roditeljsku kuću i mladenačkog preispitivanja samog sebe prolazio je razdoblje duboke duhovne krize i neizvjesnosti.
Kroz sva ta iskušenja, duhovno je sazrijevao do konačne odluke: Želim biti svećenik.
-
Rimski student
Godine 1924. upućen je na studij u Rim gdje je i zaređen za svećenika 26. listopada 1930. godine u crkvi svetoga Petra Kanizija. Prvu svetu misu slavio je također u Rimu u bazilici Sancta Maria Maggiore – Svete Marije Velike na blagdan Svih Svetih.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu.
U to vrijeme vojne diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, nije bilo lako, biti Hrvat a pogotovo nije bilo lako, biti katolički svećenik. Tadašnja jugoslavenska i velikosrpska vlast je nastojala potlačiti Hrvate, uništiti njihovu državotvornu misao i na sve moguće načine, oslabiti katoličku crkvu.
-
Najmlađi biskup
Papa Pio XI imenuje ga 29. svibnja 1934. godine, zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Tom odlukom Pape, Alojzije Stepinac je tada postao najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećenstva.
Na Ivanje 24. lipnja iste godine zaređen je za biskupsko posvećenje u Zagrebačkoj katedrali. Posvetitelji su mu bili dr. Antun Bauer zagrebački nadbiskup, sarajevski nadbiskup dr. Ivan Šarić i splitski biskup Klement Bonefačić.
Tom biskupskom posvećenju svoga sina svjedočila je i majka Barbara odjevena u krašićku narodnu nošnju. Zasigurno je tada ta skromna i pobožna žena bila sretna i zahvalna Bogu na uslišanim molitvama.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, 07. prosinca 1937 godine, Stepinac istog dana preuzima službu i naslov zagrebačkog nadbiskupa. Ubrzo je izabran i za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve Zagrebačke promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Osniva i mnoge nove župe. U samom Zagrebu je osnovao čak 14 novih župa.
Posebnu brigu posvećivao je uređenju svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici, kamo je sam i s narodom rado hodočastio.
-
Ratni vrtlog
Politički i vjerski odnosi u Kraljevini Jugoslaviji, brzo su se pogoršavali, naročito nakon ubojstva Stjepana Radića, prvaka Hrvatske seljačke stranke, i nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića. Velikosrpska politika nastavila je s progonom hrvatskih domoljuba i zapostavljanjem katolika u javnom životu.
U siječnju 1941. godine regent Pavle Karađorđević, dolazi u službeni posjet Zagrebu, a na vratima crkve Sv. Marka nadbiskup Stepinac ga lijepo dočekuje i podsjeća da taj povijesni hram svjedoči neiskorjenjivu svijest i nenadmašivu vjeru u pravdu koja živi u hrvatskom narodu te da svaki onaj tko pokuša to pravo pogaziti biva poražen.
Kraljevina Jugoslavija se raspala sama od sebe a 10. travnja 1941.godine, stvara se Nezavisna država Hrvatska (NDH ). Dugo sanjana i očekivana država, dočekana je s radošću i pozdravljena kako od hrvatskog naroda tako i od vjerskih predstavnika.
Međutim, ta radost i nada u bolju budućnost bila je kratkoga vijeka. Brzo se pokazalo da hrvatske vlasti nisu potpuni gospodari u vlastitoj državi, već su izvršitelji naloga stranih sila sukobljenih u Drugom svjetskom ratu.
Često su se kršila osnovna ljudska prava na vjerskom, političkom i rasnom području .
Stepinac je kao nadbiskup teška srca podnosio te nepravde. Propovijedao je, slao opomene i prosvjede, osobno posredovao u mnogim slučajevima kako bi stao na put nepravdama, pozivajući se na ljudska i Božja prava ali bez većeg uspjeha.
Osuđivao je progone manjinskih naroda i svih ideoloških oporbi u NDH i u zajedništvu s ostalim biskupima i hrvatskim klerom aktivno se na bezbroj načina zauzimao za žrtve rata zahtijevajući „puno poštovanje čovječje ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu“.
U propovijedi 25. listopada 1942., na blagdan Krista Kralja, između ostalog, rekao je:
„Mi osuđujemo sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva“.
Zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te 6717 bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona. Slao je svojim svećenicima povjerljive instrukcije, sve u želji da sačuva ljudske živote progonjenih Srba i Židova u kojima doslovno piše: „Kad dođu k Vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote“.
Zbog svega toga, za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, vlastodršci ga nisu držali u milosti i prigovarali su mu da nije dovoljno odriješit prema komunizmu. Dapače, javno su govorili ,da bi zbog svojih propovijedi s oltara, da je u nekoj drugoj državi, bio strijeljan.
Nije prošlo dugo i Nezavisna država Hrvatska je propala.
-
Komunististički napad
Nakon završetka rata i ulaska partizana u Zagreb (8. svibnja 1945.), komunističke vlasti pritvorile su Stepinca, već 17. svibnja 1945. godine.
Nakon sedamnaest dana su ga oslobodili. Dan nakon toga su se susreli Josip Broz Tito i nadbiskup, gdje je Tito htio provesti u djelo svoju nakanu da razjedini Katoličku crkvu, te da ju otcijepi od Rima i Pape. Kao što znamo, Josip Broz Tito je taj sastanak završio neobavljenog posla. Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac je razgovor o takvoj mogućnosti najodlučnije odbijao.
Da bi se spriječili pokolji i masovna hapšenja nevinih ljudi, Katolički biskupi Jugoslavije uputili su 20. rujna 1945. godine, Pastirsko pismo vjernicima, koje je sastavljeno na inicijativu Alojzija Stepinca i gdje se pozivaju komunističke vlasti na umjerenost i poštivanje načela pravne države.
Svejedno, progon i pritisak na narod, crkvu i blaženog Alojzija Stepinca se nije bitno smanjivao.
Bilo je to vrijeme velike tragedije hrvatskog naroda, obilježeno bleiburškim stratištem kao i stradanjima na tzv. Križnom putu. Zasigurno vrijeme, najvećeg stradanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti.
Tada je između ostalog, nasilno ubijeno i 355 svećenika a mnogi su bili osuđeni na dugogodišnje robije.
-
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946., po nalogu javnog tužioca Jakova Blaževića.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, osuđen je 11. listopada 1946. godine na 16 godina – lišenja slobode i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
Nije htio moliti pomilovanje.
U tadašnjoj Hrvatskoj desetljećima se nije smio čuti glas o njemu. Bio je ubrojen među zločince. I to je još jedan križ koji je prihvatio stojeći i objeručke iz ljubavi prema Kristu raspetome, prema svojoj Crkvi i vjernicima.
Uzeo je svoj križ i uputio se prema svojoj Kalvariji.
-
Uzništvo
Mogao je izmaknuti tomu križu jednim gestom i jednim potezom pera, ali da je to učinio – ne bismo imali Stepinca!

Zatvorska soba nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi
U lepoglavskoj kaznionici proveo je vrijeme od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951.godine, kada je zbog bolesti prebačen na služenje kazne u Župni dvor u Krašić.
Njegovo herojsko držanje na sudu i patničke uzničke godine podigle su mu i onako veliki ugled u narodu kao i u svijetu tako da ga je Sveti Otac Papa Pio XII imenovao, 29. studenog 1952. godine, kardinalom Svete Rimske Crkve.
Ta odluka je izazvala revolt kod druga Tita i odmah nakon toga, došlo je do prekida diplomatskih odnosa između ondašnje Jugoslavije i Svete stolice.
Svi tadašnji novi kardinali su primali kardinalske znakove od Svetog Oca ali naš novi hrvatski kardinal Alojzije Stepinac ostao je u svom Krašiću, u svome zatočeništvu. Možemo reći da mu je to bio znak s neba i jedno veliko ohrabrenje na životnom križnom putu. Nije htio ništa tražiti, osobito ne put u inozemstvo, jer nije bio siguran da bi mu vlasti dopustile povratak u domovinu.
Govorio je:
“Hoću da budem sa svojim narodom i svećenstvom. Dijeliti ćemo radost i žalost.”
Blaženi Alojzije Stepinac svojih posljednjih osam godina života proživio je kao zatočenik u svom Krašiću. Nakon suđenja i robijanja u Lepoglavi, Krašić mu je bio malo osvježenje u daljnjem mučeničkom životu. Stanovao je u dvije male sobice krašićkog župnog dvora koje mu je prepustio župnik Vraneković.
Milicija je pozorno pratila tko sve dolazi u Krašić, crkvu i u župni stan. Znalo se dogoditi da je tim stražarima bilo neugodno obnašati svoju službu. Mnogi od njih, osjetili su da čovjek kojeg čuvaju ne može biti zločinac i da ljudi koji dolaze k njemu žele susret s posebnom osobom jer je to, on doista i bio. Često su ti isti stražari okrenuli leđa da ne vide ono što su morali vidjetii i u tome sigurno prepoznajemo nevidljivu silu Božju koja je zračila iz blaženog Alojzija, još i za njegovog života na zemlji.
I stoga njegova svetost nije ograničena samo na kršćane, nego je ona svjetlo za sve ljude.
U danima zatočeništva u Krašiću nije smio javno nastupati kao biskup i zato u crkvi nikad nije imao mitru niti biskupski štap.
-
Mučenik i svetac
Umro je na glasu svetosti i mučeništva u Krašiću 10. veljače 1960.godine, još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne.
Unatoč komunističkim zabranama i progonima, njegov kreposan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti.
Iza glavnog oltara zagrebačke katedrale gdje se nalaze grobnice zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su zemni ostaci bl. Alojzija Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po njegovom zagovoru neprestano krase njegov grob jer su na tisuće vjernika prepoznali u njemu osobnog zagovornika.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.godine u prisutnosti velikog broja vjernog puka i brojnih svećenika, biskupa i kardinala.
Sa sigurnošću se može reći, Alojzije Stepinac je dar svakom vjerniku, katoličkoj crkvi i svom hrvatskom narodu.